Koliko je ukusan tumor?

Prije nešto više od sedam dana čovječanstvu je prezentiran prvi "hamburger iz epruvete", kojeg je proizveo holandski naučnik Mark Post. Borci za prava životinja, vegetarijanci iz solidarnosti, aktivisti zaštite okoliša i mnogi drugi već likuju i najavljuju novo doba zemaljske kugle u kojem neće biti potrebno ubijati životinje zbog ljudske gladi za mesom.

Istina, danas već čak 30 % kopnene površine Zemlje koja nije pokrivena ledom se koristi za uzgoj hrane za tovljene životinje. Ove životinje, kao izvori metana, gasa koji doprinosi globalnom zagrijavanju, zagrijavaju atmosferu više nego automobili, kamioni, brodovi i avioni zajedno, prema procjenama FAO (Poljoprivredne organizacije UN-a).

Međutim, koliko zaista ima opravdanja za veselje? Ovo "meso iz epruvete" je nastalo u uslovima tzv. "ćelijske kulture", metode uzgajanja ćelija, koji je sve samo ne lahak i jeftin. Ako i zanemarimo korištenje i opterećenje nastalog tkiva antibioticima (jer bez antibiotika bi se ćelije lahko inficirale i bile uništene) te drugih kritičnih sastojaka važnih za preživljavanje ćelija, ne smijemo zaboraviti da je glavni prehrambeni sastojak u ćelijskoj kulturi serum goveđih fetusa, odnosno nerođenih teladi.

Dakle, da bismo, pri današnjoj razvijenosti tehnike, uspjeli "uzgojiti" meso bez klanja životinja, moramo ubijati nerođenu telad. I nije baš neki napredak, ali se pobornici ovakvog rješenja problema prehrane mesom vjerovatno nadaju da će se u budućnosti naći alternativa korištenju telećeg seruma.

Pri tom naravno trebaju imati u vidu izuzetno teške uslove ćelijske kulture. Decenijama prošlog vijeka su naučnici pokušavali raznim metodama da dosegnu nivo na kojem bi mogli uzgajati životinjske ćelije dugotrajno. Prve ćelije koje su to bile u stanju su bile tumorske ćelije raka grlića materice izolovane iz materice crnkinje iz SAD-a po imenu Henrietta Lacks (ćelije su po njenim inicijalima dobile ime: HeLa ćelije), koja je i preminula uslijed te bolesti.

Uzgajanje ostalih ćelija je i dalje polučivalo vrlo slabe rezultate. A onda su odjednom počeli da se redaju izvještaji o uspješnom uzgoju ćelijskih kultura raznih vrsta ćelija. Zajednicom naučnika koji su se time bavili je zavladala euforija. Sve dok naučnik po imenu Stenley Gartler na jednoj konferenciji o ćelijskoj i organskoj kulturi nije dokazao ostatku zaprepaštenih učesnika da su sve njihove "uspješne" ćelijske kulture ustvari samo klonovi HeLa ćelija, kojima su njihove posude za uzgoj bile kontaminirane. HeLa ćelije su uskoro potisnule normalne izolovane ćelije u posudama, a naučnici su promjenu u morfologiji i ponašanju ćelija objasnili kao "transformaciju ćelija u kulturi". Tajna njihovog neuspjeha je u tome da su tumorske ćelije, a u ovom slučaju specifićno HeLa ćelije, izuzetno tvrdokorne i otporne te da preživljavaju i u uslovima u kojima normalne ćelije nemaju šansi, te su mogle preživjeti slučajni transport vazduhom ili preko rukavica od posude do posude.

Gartlerovi rezultati su jednim potezom pokazali da su decenije njihovog teškog rada i milioni dolara ustvari bili totalno promašena investicija.

Poenta ovdje jeste, da je ćelijska kultura izuzetno težak i zahtjevan posao i da, čak i sa današnjim napretkom u tehnologiji, teško da se mogu očekivati ozbiljniji pomaci u skorašnje vrijeme, kad je u pitanju kultura normalnih ćelija. Međutim, ukoliko se neko odluči da "hamburgere iz epruvete" proizvede od HeLa ćelija, ne sumnjam da će mu to uspjeti u vrlo kratkom roku. Na kraju krajeva, procjenjuje se da je do danas proizvedeno već preko 50 miliona tona HeLa ćelija, u naučnim labaratorijama.

No imajući u vidu, da se ne bi mnogo ljudi usudilo da jede hamburger od uzgojenih mišićnih vlakana, koliko bi ih se tek usudilo da jede hamburger od tumorskih ćelija?!

Više o temi: The Immortal Life of Henrietta Lacks

Liječenje suncem ili samouništavanje?!

S obzirom da je tema aktuelna, objavljujem ovdje jedan članak koji sam napisao 2011. godine u časopisu Oaza, i koji se vjerovatno nigdje drugo na internetu ne može naći. Radi se, kako i naslov kaže, o uticaju sunčeva zračenja na naše zdravlje:

Prije par sedmica sam pravio mali biciklistički izlet do Hainburga u blizini Bratislave. Bio je drugi april i veoma sunčan dan. Idealna prilika da se nabaci malo boje i dobije vitamina D poslije duge zime. Krema za sunčanje mi naravno nije potrebna, ta zaboga tek je april nastupio! Kući sam se vratio cven kao rak, da bi mi supruga rekla da se nad Arktikom nalazi velika ozonska rupa, koja se kreće prema Evropi. Hm, ukoliko ozonska rupa tek treba za koju sedmicu da pristigne, pitam se kakva će tek tad kataklizma da nastupi!

Ljeto dakle dolazi, s njim i ozonska rupa i sve dileme oko melanoma i sličnih rizika. Sunce ima svoje pozitivne efekte na zdravlje, ali s obzirom da ga ljetom ne fali i da smo mu svi manje-više izloženi- bolje je da se malo više informišemo o njegovim negativnim efektima kako bismo se zaštitili od njih. Spomenuću naravno i pozitivne stvari. Čovjek uvijek treba na stvari da gleda pozitivno!

Rak kože

Ultraviolentni zraci mogu direktno da oštete DNK u ćelijama kože, što predstavlja prvi preduslov za nastanak raka. U posljednjim godinama je incidenca (broj novih slučajeva određene bolesti u jednoj godini na 100 000 stanovnika) aktinskih kanceroza, bazalioma i planocelularnih karcinoma u velikom porastu. Dobra vijest: melanom u vrlo maloj vjeri nastaje utjecajem okoline, odnosno sunca. Loša vijest: skoro sve ostale vrste raka kože najviše ovise o pretjeranom i nekontrolisanom izlaganju suncu, naročito kod osoba svijetle puti. Izlaganje suncu per se nije zapravo opasno niti rizično. Ono što jeste rizično jesu sunčane opekotine i one višestruko ubrzavaju nastanak raka kože.

Najopasnije su ultraljubičaste zrake tipa UVB a zatim UVA, koje oštećuju DNK ćelija kože. Mehanizmi za popravak DNK u prvim satima još mogu da isprave greške, ali ukoliko unutar 24 sata dođe do ponavljanih izlaganja jakim dozama ultraljubičastih zraka, to može nadjačati sisteme popravke.

Sredstva za zaštitu od sunca, sa različitim zaštitnim faktorima, dosad se nisu pokazali kao zaštita protiv raka kože. Naprotiv, neke studije pokazuju čak i veću incidencu raka kože kod ljudi koji ih koriste- ne zbog toga što su ona štetna, nego zbog toga što se ljudi osjećaju sigurnima kad se namažu i zbog toga provode znatno više vremena na suncu nego što bi proveli da ih nisu koristili, a mnoga sredstva za zaštitu uopće ne nude zaštitu protiv UVA i osim toga i samo sunce razara njihovu zaštitu, odnosno nakon par sati oni ne nude više nikakvu zaštitu.

Da sumiramo: najbolja zaštita od sunca jeste hladovina i to debela, izbjegavanje podnevskog sunca (oko 50 % dnevne doze UVB, koja pristiže sa Sunca na zemlju, dolazi između 11:00 i 13:00- sa 12:00 kao podnevom) i ponavljano korištenje sredstava za zaštitu od sunca sa minimalno faktorom 15 (za djecu 30). Odjeća je također efektivna zaštita protiv UVB zraka, ali ne apsolutna. Kroz svijetlu pamučnu majicu se probija 10-20 % UVB zraka koji na nju padnu. Ukoliko je majica međutim vlažna,

do 50% UVB zraka je u stanju doći do kože. Pokrivanje glave maramom je vrlo efikasna zaštita za glavu i vrat.

Osnova za rak kože jeste sunčana opeklina, a ona se ne primijeti na koži direktno po izlaganju nego tek oko 4 sata nakon toga.

Prekomjerno izlaganje suncu također vodi tzv. "starenju kože" pojavi koju ste svi vjerovatno već vidjeli na ljudima oko sebe, pri čemu koža dobija izgled štavljene kože, ali ovdje se nećemo na tome zadržavati.

Liječenje suncem

Osim svojih negativnih utjecaja, sunčevo svjetlo, a posebno UVB, ima i svoje pozitivne efekte. Kao i svaki lijek i sunce može da liječi bolesti ukoliko je pravilno dozirano. Prekoračenje doze vodi bolesti.

Prije svega možemo reči da tamnjenje kože na suncu predstavlja odličan vid zaštite od sunčanih opekotina, mada apsolutne zaštite nema i gore navedene mjere predostrožnosti važe i za one koji su već nabacili finu boju. Tamnjenje kože nastupa uslijed djelovanja UVB na lučenje pigmenta melanina, koji se u koži u punoj mjeri pojavljuje tek 48-72 sata nakon izlaganja suncu. Tamnjenje kože u solarijumu, naprotiv, ne pruža skoro nikakvu zaštitu zato što se bazira na sasvim drugom mehanizmu i jer solarijumi obično sadrže samo UVA zrake.

Drugi pozitivan efekt sunca jeste podsticanje sinteze vitamina D_3.. Samo oko 10 % vitamina D₃ se može unijeti ishranom u organizam. Ostatak se proizvodi u koži pod uticajem UVB. "Izuzetan povod za ekstenzivno sunčanje", reči će oni koji vole da se sunčaju. Ni u kom slučaju, reči ću ja. Već nakon 30 minuta izlaganja suncu u koži se postigne maksimum dnevne produkcije vitamina D₃. Svako dalje izlaganje suncu je vitaminu D svejedno.

Evropska populacija je posebno izložena riziku hipovitaminoze ovog vitamina iz razloga što u Evropi između novembra i februara zanemarljivo malo UVB zraka stiže do zemlje. Zato je važno da u preostalom dijelu godine čovjek dovoljno izlaže kožu suncu, da bi ga što duže imao u rezervi u zimskim mjesecima. Naravno postoje i opcije u vidu oralnog uzimanja vitamina D₃ kao i nanošenja na kožu u vidu krema.

Nedostatak vitamina D₃ kod djece dovodi do rahitisa, a kod odraslih do osteoporoze. Osim toga remeti se i normalna funkcija mišića, a nedostatak je asociran i sa nastankom tuberkuloze, visokog pritska i određenih autoimunih obljenja. Vitamin D₃. djeluje i kao zaštitni faktor protiv nastanka raka dojke, prostate i crijeva.

Situacija se i ovdje komplikuje kada znamo da već nanošenje sredstva za zaštitu od sunca sa faktorom 8 u poptpunosti blokira produkciju vitamina D₃.

Helioterapija odnosno liječenje suncem ima dobar efekat i na psorijazu, povećava izdržljivost i utiče pozitivno na mentalno stanje (vidi Oaza br. 6).

Prema tome- informacije su tu, potrebno ih je samo primijeniti i krenuti prema novim pobjedama u brizi prema onome što nam je Uzvišeni dao u emanet. našem organizmu.

Ja, nažalost nisam imao priliku da pročitam ovaj članak prije 2. aprila i mog izleta u Hainburg.