Manjak i višak sna: oboje vodi na drugu internu

Naučnici okupljeni oko Rohita R. Arore su u jednoj retrospektivnoj studiji pokazali da ljudi koji spavaju manje od 6 sati dnevno imaju 100 % veću šansu da dobiju srčani udar i 60 % veću šansu da obole od srčane insuficijencije u odnosu na one koji spavaju između 6 i 8 sati dnevno.

Međutim ni hronični spavači nisu pošteđeni: oni koji spavaju više od 8 sati dnevno imaju duplo veću šansu da obole od angine pectoris u odnosu na one koji spavaju između 6 i 8 sati.

Manjak sna najvjerovatnije dovodi do bolesti srca preko preduge aktivnosti simpatičkog nervnog sistema (koji je aktivniji tokom budnog stanja) i posljedične intolerancije glukoze, dijabetesa i povećanog nivoa stresnih hormona u krvi koji vode povišenom pritisku i upalnim markerima- sve faktori povezani s kardiovaskularnim oboljenjima.

Nasuprot tome, uzročno-posljedična povezanost predugog spavanja sa srčanim oboljenjima nije tako jasna. "Još uvijek nam nije jasno da li predugo spavanje uzrokuje oboljenje srca ili oboljele osobe teže da spavaju duže", izjavio je Arora.

Najnovija saznanja su objavljena prekjučer (25. marta 2012) na naučnoj sjednici American College of Cardiology u Chicagu.

news@jama

Genska terapija postepeno ulazi u praksu

Ono što je prije nekih desetak godina bilo samo teorija sa morem neriješenih pitanja, danas postepeno ulazi u ljekarsku svakodnevnicu.

Genska terapija predstavlja princip u liječenju prije svega genetičkih oboljenja, u kojima određeni gen nedostaje ili je mutiran. Tim ćelijama se preko vektora (u vidu virusa) dostavi dotični gen i ćelije ponovo dobiju izgubljenu funkciju.

U Great Ormond Street bolnici za djecu, na ovaj način se pokušalo pomoći jednom 16-godišnjaku i prve reakcije na terapiju su obećavajuće. On boluje od hronične granulomatozne bolesti i nema odgovarajuću produkciju fagocita, ćelija koje se bore protiv bakterija i gljivica, tako da je podložan infekcijama. Jedina terapija ove bolesti dosada je bila transplantacija koštane srži.

U nedostatku odgovarajućeg donora, ljekari su ovdje primijenili gensku terapiju: mobilizirali su matične ćelije iz dječakove koštane srži, izolovali ih i transficirali ih sa vektorom koji je sadržao nedostajući gen. Nakon toga su mu vratili matične ćelije, koje su omogućile produkciju fagocita.

Raniji problem sa genskom terapijom je bio da su rezultati bili samo prolaznog karaktera te da su vektori težili aktivaciji proonkogena – gena koji stimulisu nastanak raka. Djeca su u ranijim pokušajima dobijala leukemiju. Ovaj put se je pokušalo sa vektorima koji ne bi trebali izazvati rak.

Prvi rezultati su pokazali uspješan oporavak, koji je djetetu omogućio i uspješnu borbu protiv gljivične infekcije pluća koja ga je ranije ostavljala bez daha. Disanje mu se je poboljšalo i mogao je ponovo poćeti sa školom.

BMJ