Rat protiv vode (ili Istina o sportskim pićima)

U sedamdesetim godinama maratoncima se savjetovalo da ne piju tekućinu u vrijeme utrke zbog straha da će ih to usporiti. Od tada se mnogo šta promijenilo, a Deborah Cohen je za British Medical Journal istražila šta se sve u međuvremenu odigralo iza kulisa.

Proizvodnja sportskih pića trenutno cvjeta i to je najbrže rastući segment industrije osvježavajućih pića.

Razvoj prvog eksperimentalnog sportskog napitka koji je sadržao vodu, šećer, kalijum fosfat i okus limuna, koštao je 43 $ (35 €). Godišnji pazari sportskih pića trenutno u Velikoj Britaniji iznose 260 miliona funti, a u SAD-u 1,6 milijardi dolara sa prognozom rasta na 2 milijarde u 2016. godini.

A gdje su pare, tu su i interesi. Robert Cade, nefrolog iz Floride je u šezdestim godinama proizveo prvi sportski napitak i nazvao ga po timu iz američkog fudbala, Gatorsima. Pogađate, radi se o Gatoradeu, za koji se tvrdilo da sprječava i liječi dehidraciju, toplotni udar i grčeve te poboljšava performansu. PepsiCo je kupio Gatorade 2001 godine, dok Coca Cola proizvodi vlastiti sportski napitak - Powerade.

Ključ vrtoglavog uspona pazara sportskih napitaka leži (a gdje drugo nego) u braku nauke i sporta. Brojni su naučni žurnali koji izvještavaju o pozitivnim efektima sportskih napitaka i, čudna li čuda, u 30 godina istraživanja dejstva sportskih napitaka dosada nije objavljen ni jedan jedini negativni rezultat. Međutim u analizi svih naučnih studija koje hvale sportske napitke, a koju su uradili Carl Heneghan, Rafael Perera, David Nunan, Kamal Mahtani, and Peter Gill, nađene su brojne mane. Nijedna od studija nije urađene kvalitetno i kao takva ne može uopće da služi kao polazište za bilo kakve naučne zaključke.

Ipak, takve studije su poslužile da se u javnom mijenju formira gledište da je:
1. osjećaj žeđi manjkav i da čovjek, oslanjajući se na žeđ, može dehidrirati. Prema tome treba piti što više, neovisno o osjećaju žeđi; i
2. sportski napitak jedino ispravno rješenje, a ne voda.

Kod prve tačke se slažu i industrija osvježavajućih pića i industrija flaširane vode. Spor nastaje tek po pitanju "šta" to treba da se pije.

Nasuprot tvrdnjama industrije stoje studije koje potvrđuju žeđ kao najbolji indikator za pravo vrijeme i količinu tečnosti koja treba da se unese, kao što pokazuje npr. jedna meta-analiza studija o biciklistima. Zaključak analize jeste da je upravo oslanjanje na žeđ najbolja strategija za rehidraciju.

Što se tiče druge tačke, na britanskoj nacionalnoj sportskoj manifestaciji Parkrun, kojeg sponzoriše Lucozade (sportski napitak GlaxoSmithKlinea) u uputama stoji: "sama voda nije dovoljna da se održi hidracija". Internet stranica Poweradea također sugerira: "Voda nije dovoljna". "Voda ne donosi prednosti u performansi kao jedno sportsko piće", bez da navede koje su to prednosti sportskog napitka.

Hiponatrijemija je jedno od bolesnih stanja koje s emože javiti u toku trke. Do sada je registrovano 16 smrti dok je 1600 ljudi doveženo u bolnicu u kritičnom stanju zbog hiponatrijemije (preniske koncentracije natrija u krvi) u vrijeme maratona. Industrija sportskih napitaka je smjesta okrivila vodu, i pohvalila svoje elektrolitske napitke. Međutim, najveća prospektivna studija urađena na razčličitim grupama maratonaca ustanovila je da sastav osvježavajućeg pića nema nikakvog efekta na nastanak hiponatrijemije, nego radije količina. Christopher Almond, jedan od vodećih autora i profesor pedijatrije na Bostonskoj dječjoj bolnici kaže: "Dostupne činjenice upućuju na to da najdjelotvorniji način da se izbjegne hiponatrijemija u vrijeme maratona jeste da se izbjegne pozitivni balans tečnosti", ili drugim riječima da se ne pije previše. Jedna druga studija je ustanovila da sportski napitci ne mogu spriječiti nastanak hiponatrijemije.

U međuvremenu su sportski napici postali toliko popularni da su u narodu počeli da se shvataju kao "ljekoviti napici", tako da oni popunjavaju i radne stolove ljudi koji se uopće ne bave sportom. Ovim ljudima šećer iz sportskih pića samo doprinosi gojaznosti i šteti zdravlju. Međutim, industriji to ne smetam sve dok su pazari visoki.

Žalosna činjenica je i ta da je industrija uspjela devalvirati nauku svojim utjecajem na naučne rezultate koji se prezentiraju u naučnim žurnalima.

Oko polovina studija koje finansira GlaxSmithKline se pojavljuju u žurnalima: Journal of Applied Physiology (20), Medicine
and Science in Sports and Exercise (24), International Journal of Sport Nutrition and Exercise Metabolism (11) i Journal of Sports Science (9). Više ovih žurnala pripada organizacijama koje imaju duge veze s Gatoradeom.

Profesor Tim Noakes, predsjedavajući naučnog instituta za vježbe i sport Discovery na Univerzitetu Cape Town,koji je i sam razvio jedan sportski napitak sa južnoafričkom kompanijom Leppin u osamdesetim godinama, kaže: "Problem sa industrijom jeste da ona samo želi da proda što više svojih proizvoda i zato mora govoriti da je žeđ inadekvatna." I on savjetuje: "Ako bi sportaši izbjegavali sportska pića, bili bi mršaviji i trčali brže."

BMJ

Budućnost transplantacije je bez imunosupresiva

Svaka transplantacija nosi sa sobom rizik odbacivanja transplantata i to je razlog zašto svi pacijenti s nekim transplantiranim organom moraju da doživotno primaju imunosupresive odnosno lijekove koji slabe imuni sistem čovjeka (oni su neophodni jer je imuni sistem taj koji prepoznaje transplantirani organ kao stran i zatim ga napada).

Međutim imunosupresivi nisu bezazleni lijekovi. Oni nose sa sobom rizik za nastanak šećerne bolesti, visokog krvnog pritiska, abnormalne funkcije bubrega, podložnosti infekcijama i karcinoma. Pacijenti sa transplantatom, koji primaju imunosupresive, imaju duplo veći rizik za nastanak raka u odnosu na normalnu populaciju.

Sada se čini da je rješenje ovih problema na vidiku. Istraživački tim oko Davida Sachsa iz MGH Centra za istraživanje transplantne biologije u Massachusettsu su našli alternativno rješenje: potrebno je da pacijenti u vrijeme transplantacije prime i koštanu srž od donora. U tom slučaju nastaje tolerancija domaćina prema transplantatu, ali također i tolerancija transplantata prema domaćinu i nisu potrebni nikakvi imunosupresivi da spriječe odbacivanje transplantata ili bolest transplantat-protiv-domaćina (Graft versus host disease).

Trenutno međutim rezultati nisu u potpunosti zadovoljavajući, jer ne reaguju svi pacijenti jednako na novi tretman, tako da se, za bolje rezultate, istraživanje ponovo seli na pokuse na životinjama, da bi se ustanovilo da li je potrebno uraditi kompletnu transplantaciju koštane srži ili samo djelimičnu, te da bi se utvrdili ostali parametri za što bolje rezultate.

U međuvremenu mnogi pacijenti već uživaju svoj život sa doniranim organom a bez popratne medikacije neugodnim lijekovima.

Jean Searl, prva učesnica u studiji sa HLA-mismatch (nekompatibilnim) organima i istovremenom transplantacijom koštane srži, trenutno trči maratone i učestvovala je i na Svjetskim transplantacijskim igrama. “Ova prednost je malo nefer, jer ja ne moram da uzimam lijekove” kaže ona, “oni su tako ljubomorni na mene i kažu 'mi bismo željeli da smo uradili to što si ti uradila'”.

Nature Medicine

Maratonci imaju 34 puta manji rizik da umru nego džogeri

Srčani zastoj nije isto što i infarkt srca. Kod infarkta srca dođe do začepljenja u nekoj od srčanih arterija ili njenog pucanja, što uzrokuje nedostatak opskrbe krvlju dotičnog područja. Kod srčanog zastoja srce jednostavno ne uspijeva da ispumpa dovoljno krvi u krvne sudove (etiologija različita).

Za početak je važno reči da  je srčani zastoj rijetka pojava u toku maratona. U SAD-u je između 2000. i 2009. godine maraton ili polumaraton trčalo 11 miliona ljudi. Od toga je samo 59 njih imalo srčani zastoj u toku ili nakon trke, a među njima je 42 umrlo, registrovala je jedna studija objavljena u NEJM-u (New England Journal of Medicine).
Prosječna starost onih koji su dobili srčani zastoj je bila 42 godine, ali su oni, koji su preminuli, bili u prosjeku mlađi od onih koji su preživjeli srčani zastoj.

U poređenju sa atletičarima maratonci prema ovim rezultatima imaju manji rizik za umiranje. Kod maratonaca nastupa jedan srčani zastoj na 184 000 sportaša, odnosno jednu smrt na 259 000, dok je kod atletičara proporcija smrtnosti 1: 43 770, kod triatlonaca 1: 52 630 i kod džogera 1: 7 620 (jedna smrt na 7 620 prethodno zdrava džogera srednjih godina).