Transplantacija izmeta

Ideja da van neko u debelo crijevo “ubaci” određenu količinu tuég izmeta, pretjerano ne izaziva apetit. Uprkos tome, tzv. “transplantacija fecesa” predstavlja standardnu terapijsku metodu u liječenju crijevnih infekcija uzročnika Clostridium difficile.

Klostridije su anaerobne bakterije iz porodice Clostridiaceae, a pripadaju im mnogi slavni članovi, npr. Clostridium tetani, uzročnik tetanusa. Svako dijete neposredno nakon rađanja dobija vakcinu protiv ovog smrtonosnog uzročnika. Clostridium botullinum uzrokuje botulizam, također smrtonosnu bolest, uglavnom kad se u anaerobnim uslovima (hermetički zatvorena konzerva) bakterije namnože u mesu. Botulinus toksin, kojeg proizvodi ovaj bakterijski soj, je jedan od najjačih otrova na svijetu. Količina botulinus toksina veličine zrna soli je dovoljna da ubije pola milijarde ljudi. Ovdje se dakle i ne govori o infekciji, jer je prisustvo živih bakterija uglavnom nebitno. Svu štetu čini toksin koji ova bakterija proizvodi. Osim toga ovaj otrov se koristi i u kozmetićkoj industriji za napuhavanje usana i zatezanje kože lica.

Nasuprot njima, Clostridium difficile nije toliko spektakularan bacil, ali je odgovoran za porast infekcija probavnog trakta (karakterisane uglavnom teškom dijarejom) i, primjera radi, 2011. godine je u SAD-u uzrokovao 500 000 infekcija, odgovornih za 29 000 smrti. Nakon pojave virulentnijih sojeva, terapija je postala komplikovana, a infekcije često rekurentne. Pri rekurentnim infekcijama sve se češće koristi “transplantacija fecesa” od stranih donora, u namjeri da se uspostavi normalna crijevna flora, koja bi trebala da suprimira populaciju clostridiuma difficile.

Jedan problem pri ovoj terapiji jeste da se feces donora najprije mora mikrobiološki ispitati, a ponavljanje ove procedure za svaku transplantaciju je skupa za zdravstveni sistem. Zato je rađena studija (JAMA. 2016;315(2):142-149. doi:10.1001/jama.2015.18098) koja poredi rezultate ove terapije kada se koristi “svježi” feces i kada se koristi zamrznuti feces. Rezultati su pokazali da su obje metode jednako uspješne (70-75%), tako da se donirani feces može jednostavno ispitati, zamrznuti i koristiti po potrebi.

Jama Editorial
JAMA originalni članak

Jedna-dvije o Nobelovcima

U medicini obično špekulacije o nekom eventualnom budućem zalaganju nisu dovoljne da bi se dobila Nobelova nagrada, kao što je to slučaj, recimo za Nobelovu nagradu za mir.

Naprotiv, nekada zbog nedostatka ozbiljnih dokaza ili sredstava naučnici posežu i za bizarnim oblicima samopožrtvovanja da bi dokazali tezu u koju su ubijeđeni. Ovdje ću spomenuti par takvih slučajeva.

Barry Marshall je australijski naučnik koji je tvrdio da bakterija Helicobacter pylori (u međuvremenu i većini laičke populacije dobro poznata bakterija) može uzrokovati čir na želudcu.
Nakon što je većina naučnika tu hipotezu odbacila obrazloženjem da Helicobacter, odnosno ni bilo koja druga bakterija, ne može opstati u kiselom miljeu (hlorna kiselina) želudca.

Barry Marshall tada (olimpijske 1984. godine) jednostavno uzima epruvetu sa kulturom Helicobactera i ispija je. Ubrzo nakon toga dobija teški oblik gastritisa, a sa njim i Nobelovu nagradu, koju doduše dobija tek 2005. godine.

Werner Barry Marshall naprotiv uopšte nije bio naučnik nego specijalizant u Eberswaldu, gradiću na danas krajnjem istoku Njemačke, ali te 1929. godine gradiću smještenom otprilike u centralnoj Njemačkoj.

Njegova ideja je bila da se kateterom može dospjeti do srca jednostavno kroz periferne vene. On tada traži od sestrice da mu da kateter za mokraćnu bešiku (sestrica nema pojma zašto mu on treba), on zatim sjeda na stolicu, pravi rez na svojoj ruci i gura kateter u prerezanu venu, sve do srca. Ustaje, prolazi pored prestravljene sestrice i odlazi u podrumske prostorije s rentgenom.

U momentu kada ga jedan kolega hvata na djelu, Forßman je već uradio rentgenološki snimak i dokazao da je kateterom dospio do srca!

Na početku je najprije dobio lekciju od svoga šefa, a zatim i pohvalu. Zakašnjela Nobelova nagrada stiže tek nakon Drugog svjetskog rata, 1956. godine za izum bez kojeg bi moderna kardiologija tek mnogo kasnije postala zaseban fah.

O tome da ne stoji iza svih Nobelovih nagrada jedna tako srećna priča, pišem u nastavku.

Zašto treba izbjegavati antibiotike?

Antibiotici se zloupotrebljavaju i u mesnoj industriji: uzgajivači stoke znaju da stoka više naraste ukoliko im se daju antibiotici (mada u suštini ne profitiraju time, jer ih antibiotici koštaju više negoli iznosi dodatni profit koji time ostvare).

Ljudi uzimaju antibiotike kad ih boli grlo, kad se osjećaju gripozno, ali također i kad ih bole leđa, glava ili bilo šta drugo.

Antibiotici se često zloupotrebljavaju, a naročito u uslovima kakvi vladaju u BiH, gdje mnogi apotekari prodaju sve za što mogu dobiti novac.Godišnje se u svijetu potroši preko 10 000 tona antibiotika.

Kako se antibiotici mogu zloupotrijebiti? Zloupotreba antibiotika se sastoji u prvom redu u njihovom postepenom činjenju neefikasnim, odnosno antibiotici svojom prekomjernom upotrebom postaju beskorisni.

Kolonije bakterija su sačinjene od miliona i milijardi bakterija, koje su raznovrsne u mnogo aspekata, a jedan od njih jeste i otpornost prema antibioticima. Često ćemo u određenoj koloniji bakterija naći one koje su otporne prema određenom antibiotiku. Međutim, ostale bakterije usporavaju rast ovih rijetkih otpornih bakterija i time se organizam još uvijek održava u ravnoteži. Kada primijenimo antibiotik, on će uništiti sve bakterije koje su osjetljive na njega, ali će se one otporne razmnožiti te mogu izazvati oboljenje koje će se vrlo teško ili nikako liječiti (rezistentne bakterije u međuvremenu uzrokuju . Osim toga, takve rezistentne bakterije se brže šire u bolnicama, gdje se primjenjuju različiti antibiotici i gdje postoji šansa da se pojave sojevi rezistentni na više antibiotika (npr. poznata MRSA bakterija).

Ovo se naročito često dešava pri neopravdanoj upotrebi antibiotika. Za antibioticima se poseže pri skoro svakom poremećaju i bolesti, a da njihova upotreba uopće ne koristi, odnosno time se samo doprinosi razvoju rezistentnih sojeva bakterija. Uzmimo primjer jedne banalne prehlade. Prema studijama Svjetske zdravstvene organizacije samo 20 % svih respiratornih infekcija zahtijeva terapiju antibioticima.Većina prehlada je uzrokovana virusima, a antibiotici nemaju apsolutno nikakav efekat na viruse. Međutim, upotrebom antibiotika povećavamo troškove liječenja, šansu za pojavu neželjenih efekata lijekova, možemo uništiti normalnu bakterijsku floru u organizmu i pospješiti pojavu tzv. superinfekcija, bakterijskih upala na bazi virusnih.

Često nas iznervira kada nas ljekari pošalju nazad kući tješeći nas da se kod našeg djeteta ne radi ni o kakvoj bakterijskoj upali i da ponovo dođemo ukoliko se stanje ne popravi. U suštini ljekari izbjegavaju da vade krv djeci, ali jedan brzi test krvi može lahko da pomogne pri odluci da li da se koriste antibiotici ili ne (odnosno da li se radi o bakterijskoj upali ili ne). U jednom slučaju sam i sam zatražio od ljekara da analiziraju krv naše kćeri jer su nas htjeli poslati kući a ja sam poprilično bio siguran da se radi o bakterijskoj upali. I test je zaista bio pozitivan te smo je poštedjeli visoke temperature i još jednog posjeta ambulanti.

Antibiotici se zloupotrebljavaju i u mesnoj industriji: uzgajivači stoke znaju da stoka više naraste ukoliko im se daju antibiotici (mada u suštini ne profitiraju time, jer ih antibiotici koštaju više negoli iznosi dodatni profit koji time ostvare).

Zaključak: antibiotike koristiti SAMO ukoliko ih ljekar propiše, a budite sigurni da ih čak i ljekari propisuju vrlo često bespotrebno, iz različitih razloga. Gore sam naveo da je antibiotska terapija potrebna samo u 20 % slučajeva respiratornih infekcija, međutim ljekari u SAD-u i Kanadi ih propisuju u 50 % slučajeva.Danas je 6,6 % svih sojeva pneumokoka rezistentno na antibiotsku terapiju, a već u 1992. godini je 13,300 bolničkih pacijenata umrlo od infekcije rezistentnim bakterijama.