Transplantacija izmeta

Ideja da van neko u debelo crijevo “ubaci” određenu količinu tuég izmeta, pretjerano ne izaziva apetit. Uprkos tome, tzv. “transplantacija fecesa” predstavlja standardnu terapijsku metodu u liječenju crijevnih infekcija uzročnika Clostridium difficile.

Klostridije su anaerobne bakterije iz porodice Clostridiaceae, a pripadaju im mnogi slavni članovi, npr. Clostridium tetani, uzročnik tetanusa. Svako dijete neposredno nakon rađanja dobija vakcinu protiv ovog smrtonosnog uzročnika. Clostridium botullinum uzrokuje botulizam, također smrtonosnu bolest, uglavnom kad se u anaerobnim uslovima (hermetički zatvorena konzerva) bakterije namnože u mesu. Botulinus toksin, kojeg proizvodi ovaj bakterijski soj, je jedan od najjačih otrova na svijetu. Količina botulinus toksina veličine zrna soli je dovoljna da ubije pola milijarde ljudi. Ovdje se dakle i ne govori o infekciji, jer je prisustvo živih bakterija uglavnom nebitno. Svu štetu čini toksin koji ova bakterija proizvodi. Osim toga ovaj otrov se koristi i u kozmetićkoj industriji za napuhavanje usana i zatezanje kože lica.

Nasuprot njima, Clostridium difficile nije toliko spektakularan bacil, ali je odgovoran za porast infekcija probavnog trakta (karakterisane uglavnom teškom dijarejom) i, primjera radi, 2011. godine je u SAD-u uzrokovao 500 000 infekcija, odgovornih za 29 000 smrti. Nakon pojave virulentnijih sojeva, terapija je postala komplikovana, a infekcije često rekurentne. Pri rekurentnim infekcijama sve se češće koristi “transplantacija fecesa” od stranih donora, u namjeri da se uspostavi normalna crijevna flora, koja bi trebala da suprimira populaciju clostridiuma difficile.

Jedan problem pri ovoj terapiji jeste da se feces donora najprije mora mikrobiološki ispitati, a ponavljanje ove procedure za svaku transplantaciju je skupa za zdravstveni sistem. Zato je rađena studija (JAMA. 2016;315(2):142-149. doi:10.1001/jama.2015.18098) koja poredi rezultate ove terapije kada se koristi “svježi” feces i kada se koristi zamrznuti feces. Rezultati su pokazali da su obje metode jednako uspješne (70-75%), tako da se donirani feces može jednostavno ispitati, zamrznuti i koristiti po potrebi.

Jama Editorial
JAMA originalni članak

9 godina transplantacije lica

Ono što je u filmovima već decenijama moguće, zapravo je u stvarnosti moguće tek od prije 9 godina, kada je urađena prva transplantacija lica. 2005 godine je prvi put transplantirano lice jednoj Francuskinji, kojoj je pas razderao lice.



Ukupno je do danas obavljeno 28 transplantacija lica, dakle radi se o krajnje teškim i komlikovanim operacijama. Međutim, jedna od vrlo važnih posljedica transplantacije lica, osim radosti pacijenta, jeste i njegovo navikavanja, da ujutru, nakon što se probudi i stane pred ogledalo, on gleda u jedno strano lice.

Osjetni nervi kože lica se obično bez problema regeneriraju. Kritična tačka jeste spajanje motoričkih nerava na presječene nervne završetke transplantata, kako bi i novo lice bilo u stanju izvršavati naređenja iz centralnog nervnog sistema. Još mnoge druge kolnosti ovu operaciju čine posebno komplikovanom.

Radosna vijest jeste da od svih 28 slučajeva, još nijednom se nije pojavila reakcija odbacivanja transplantata, horor-scenario svih transplantacija. Da bi se takvo stanje održalo, potrebna je naravno određena serološka kompatibilnost donora i primaoca, kao i doživotna imunosupresivna terapija.

Neun Jahre Gesichtstransplantation: eine Erfolgsstory

U ženu transplantirana materica iz koje se rodila

Svakodnevnim razvojem nauke, a naročito medicine, neprestano nastaju nova etička pitanja čije rješenje ne bude uvijek tako jednostavno.

Jedan od posljednjih problematičnih slučajeva se desio u Švedskoj, gdje su u Sahlgrenska univerzitetskoj bolnici u Geteborgu transplantirali uterus (matericu) majke, njenoj kćerci. Odnosno 14. i 15. septembra 2012. su izvršene dvije takve operacije tj. dvije majke su donirale svoje uteruse svojim kćerima.

Od dvije kćeri, jedna je od rođenja bez uterusa a drugoj je uterus bio odstranjen zbog raka.

Brojni su slučajevi kada roditelj donira određeni organ svome sinu ili kćeri, naročito bubreg, ali moraćemo priznati, slučaj u kome se u ženu transplantira organ iz kojeg se je ona razvila, u kojem je ona provela 9 mjeseci svoga intrauterinog života, je krajnje zapanjujući.

Ovo nisu prve transplantacije uterusa. U 2000. godini je jedna Saudijska državljanka dobila transplantiran uterus, ali je nekoliko mjeseci kasnije morao biti odstranjen zbog komplikacija. Turski hirurzi su također i prije izvodili ove operacije, ali se u ovom slučaju po prvi puta radi o transplantaciji s majke na kćer.

Inače, cilj ove operacije jeste da žene budu umjetno oplođene, i nakon par trudnoća da se uterus ponovo odstrani, jer njegovo prisustvo zahtijeva uzimanje imunosupresiva. Da li su operacije uspjele, znaće se tek nakon eventualne uspjele trudnoće.

BMJ

Genska terapija postepeno ulazi u praksu

Ono što je prije nekih desetak godina bilo samo teorija sa morem neriješenih pitanja, danas postepeno ulazi u ljekarsku svakodnevnicu.

Genska terapija predstavlja princip u liječenju prije svega genetičkih oboljenja, u kojima određeni gen nedostaje ili je mutiran. Tim ćelijama se preko vektora (u vidu virusa) dostavi dotični gen i ćelije ponovo dobiju izgubljenu funkciju.

U Great Ormond Street bolnici za djecu, na ovaj način se pokušalo pomoći jednom 16-godišnjaku i prve reakcije na terapiju su obećavajuće. On boluje od hronične granulomatozne bolesti i nema odgovarajuću produkciju fagocita, ćelija koje se bore protiv bakterija i gljivica, tako da je podložan infekcijama. Jedina terapija ove bolesti dosada je bila transplantacija koštane srži.

U nedostatku odgovarajućeg donora, ljekari su ovdje primijenili gensku terapiju: mobilizirali su matične ćelije iz dječakove koštane srži, izolovali ih i transficirali ih sa vektorom koji je sadržao nedostajući gen. Nakon toga su mu vratili matične ćelije, koje su omogućile produkciju fagocita.

Raniji problem sa genskom terapijom je bio da su rezultati bili samo prolaznog karaktera te da su vektori težili aktivaciji proonkogena – gena koji stimulisu nastanak raka. Djeca su u ranijim pokušajima dobijala leukemiju. Ovaj put se je pokušalo sa vektorima koji ne bi trebali izazvati rak.

Prvi rezultati su pokazali uspješan oporavak, koji je djetetu omogućio i uspješnu borbu protiv gljivične infekcije pluća koja ga je ranije ostavljala bez daha. Disanje mu se je poboljšalo i mogao je ponovo poćeti sa školom.

BMJ

Budućnost transplantacije je bez imunosupresiva

Svaka transplantacija nosi sa sobom rizik odbacivanja transplantata i to je razlog zašto svi pacijenti s nekim transplantiranim organom moraju da doživotno primaju imunosupresive odnosno lijekove koji slabe imuni sistem čovjeka (oni su neophodni jer je imuni sistem taj koji prepoznaje transplantirani organ kao stran i zatim ga napada).

Međutim imunosupresivi nisu bezazleni lijekovi. Oni nose sa sobom rizik za nastanak šećerne bolesti, visokog krvnog pritiska, abnormalne funkcije bubrega, podložnosti infekcijama i karcinoma. Pacijenti sa transplantatom, koji primaju imunosupresive, imaju duplo veći rizik za nastanak raka u odnosu na normalnu populaciju.

Sada se čini da je rješenje ovih problema na vidiku. Istraživački tim oko Davida Sachsa iz MGH Centra za istraživanje transplantne biologije u Massachusettsu su našli alternativno rješenje: potrebno je da pacijenti u vrijeme transplantacije prime i koštanu srž od donora. U tom slučaju nastaje tolerancija domaćina prema transplantatu, ali također i tolerancija transplantata prema domaćinu i nisu potrebni nikakvi imunosupresivi da spriječe odbacivanje transplantata ili bolest transplantat-protiv-domaćina (Graft versus host disease).

Trenutno međutim rezultati nisu u potpunosti zadovoljavajući, jer ne reaguju svi pacijenti jednako na novi tretman, tako da se, za bolje rezultate, istraživanje ponovo seli na pokuse na životinjama, da bi se ustanovilo da li je potrebno uraditi kompletnu transplantaciju koštane srži ili samo djelimičnu, te da bi se utvrdili ostali parametri za što bolje rezultate.

U međuvremenu mnogi pacijenti već uživaju svoj život sa doniranim organom a bez popratne medikacije neugodnim lijekovima.

Jean Searl, prva učesnica u studiji sa HLA-mismatch (nekompatibilnim) organima i istovremenom transplantacijom koštane srži, trenutno trči maratone i učestvovala je i na Svjetskim transplantacijskim igrama. “Ova prednost je malo nefer, jer ja ne moram da uzimam lijekove” kaže ona, “oni su tako ljubomorni na mene i kažu 'mi bismo željeli da smo uradili to što si ti uradila'”.

Nature Medicine

Alkoholicari nece dobiti jetru

Transplantacija jetre je jedini nacin za izlijecenje nekoliko bolesti jetre: lokalizivani rak jetre, fulminantni hepatitis, cirozu jetre itd.

Alkoholni hepatitis, odnosno hepatitis uzrokovan konzumacijom alkohola je jedan od njih. Medjutim, tu se postavilo pitanje, u situaciji kada je broj organa za transplantaciju vrlo nizak (jer jetra nije parni organ, i niko nema jednu "viska" jetru), zasto rizikovati i transplantirati jetru nekome, za koga je vrlo vjerovatno da ce je ubrzo nakon transplantacije ponovo upropastiti?