Bolesniku dopustiti hadž?

Godišnje se na hadžu okupi oko 2 miliona hodočasnika. Mnogi su oboljeli. Gledano kroz prizmu historije, najveća opasnost po zdravlje i život hadžija su bile infektivne bolesti. U posljednje vrijeme se međutim za dobijanje dozvole za odlazak na hadž moraju najprije uraditi pretrage na infektivne bolesti.

Danas su najveći uzrok boravka u bolnici i smrti na hadžu kardiovaskularne bolesti, 64% odnosno 46% do 66%, respektivno.

Naravno, među hadžijama su i mnogi ljudi koji ne bi imali ništa protiv da svoj život završe upravo u toku hadža, međutim, da li je to ono što žele vlasti u Saudijskoj Arabiji? I ne podsjeća li to na polemiku o eutanaziji? I dan danas, bez obzira na opću promjenu standarda u svijetu, ljudima sa insuficijencijom bubrega (ljudima na dijalizi), ljudima s teškim srčanim oboljenjima te ženama u odmaklom stadiju trudnoće je dozvoljeno da obave hadž.

Kao rezultat, primjera radi, 2015. godine je u Saudijskoj Arabiji u vrijeme hadža hodočasnicima obavljeno 2200 dijaliza, 27 operativnih zahvata na otvorenom srcu i 688 koronarnih kateterskih intervencija (obično u slučaju srčanog infarkta ili predinfarktnog stanja).

Trenutno mnoge zemlje ne uzimaju uopće u obzir zdravstveno stanje hadžija (izuzev opasnosti po druge hadžije u slučaju infektivnih bolesti). Jedini ograničavajući faktor je sposobnost hodočasnika da finansiraju hadž. Jedan broj zemalja je pak uveo ljekarske kontrole koje određuju i rizik za ozbiljno ugrožavanje zdravlja i života hadžije, i time su značajno smanjile broj teških oboljenja i smrti svojih građana prilikom obavljanja hadža.

Međutim, u doba opće dezorijentiranosti islamske teologije u borbi s izazovima modernog vremena, ovo će neminovno dovesti i do diskusije među islamskim učenjacima o tome da li ljekari imaju pravo odlučivati o nečijoj sposobnosti da obave hadž. I o njihovom pravu da pri tome rizikuju svoj život.

Dojenje kao sredstvo smanjenja smrtnosti

U posljednjem broju poznatog naučnog ćasopisa "Lancet" objavljena je analiza 28 studija, koje su većinom i same po sebi analize (dakle radi se o "analizi analiza", tzv. meta-analizi) o uticaju dojenja na zdravlje djeteta i majke.

Mada je već od ranije poznato da dojenje nudi određene prednosti djetetu i majci, ovdje su te prednosti detaljno obrađene te su upoređene prakse dojenja u zapadnim i nerazvijenim te srednje razvijenim zemljama.

Ukratko, rezultati ove meta-analize nam govore da djeca, koja su duže dojila, imaju značajno niži broj infektivnih oboljenja te broj smrti kao njihovih posljedica, manji broj deformacija zubala te višu inteligenciju u odnosu na djecu koja su dojila kraće vrijeme ili nisu uopće dojila. Ova nejednakost se nastavlja i u kasnijem životu. Osim toga, sve je više indicija da dojenje štiti i od gojaznosti i šećerne bolesti u odraslom dobu.

Dojenje bi moglo godišnje spriječiti (statistički gledano) smrt 823 000 djece u čitavom svijetu.

Što se tiče majki, dojenje sprječava značajan broj novih slučajeva raka dojke, i može smanjiti rizik za nastanak raka jajnika i dijabetesa. Globalno gledano, 20 000 smrti majki može biti spriječeno dojenjem.

Da je "znanje krhko" pokazuje međutim i zvanični proglas Američke Akademije Pedijatara iz ne tako davne 1984. godine, u kojem se kaže da "i ako postoje neke prednosti dojenja u populaciji sa urednom higijenom, ishranom i medicinskom zaštitom, te prednosti su očito skromne". Nešto više od 30 godina kasnije svjedoci smo brojnih studija koje dokazuju da je svojevremeno taj stav bio ozbiljna opasnost za generacije koje su odrasle u vjerovanju da dojenje i nije nešto posebno. Politike mnogih zapadnih zemalja su možda i dan danas pod uticajem ovog proglasa, I drugih proglasa koji su nastali bez dobro potkovane naučne argumentacije nego više iz tzv. Političke korektnosti ili iz finansijskih interesa.

U zapadnim zemljama nivo dojenja je niži nego u razvijenim, pretežno zbog načina života orijentisanog prema karijeri, te zakonskim odredbama trajanja porodiljskog odsustva. Tako npr. u Švajcarskoj, Belgiji, Francuskoj ili Holandiji, porodilja smije samo između 3 i 4 mjeseca odsustvovati s radnog mjesta, s mogućnošću vraćanja na radno mjesto čak i prije istoka ovog roka, dok u SAD-u to vrijeme uopće nije regulisano i ne postoje nikakva socijalna primanja kao finansijski nadomjestak za to vrijeme (u SAD-u). Rijetke su države koje ženama nude više vremena za njegu i dojenje djeteta, poput Austrije, koja ostavlja mogućnost porodiljskog odsustva do 2 godine, sa zagarantovanim prethodnim radnim mjestom.

I mada je situacija u razvijenim zemljama nepovoljnija za dojenje djece, čak i u nerazvijenim i u zemljama u razvoju, u kojima mnoge majke nemaju posao i ostaju sa svojom djecom kod kuće, samo 37% djece se hrani isključivo majčinim mlijekom u prvih 6 mjeseci života. Ovakva situacija je dijelom i posljedica intenzivnog reklamisanja vještačkog mlijeka, tako da mnoge majke smatraju da je mlijeko u prahu koje kupuju u prodavnicama bolje i zdravije za njihovu djecu nego majčino mlijeko.

Osim toga, utvrđeno je da žene iz siromašnijih porodica duže doje djecu od bogatijih žena, ali i da bogatije, visoko-obrazovane žene tendiraju dužem dojenju. Međutim, siromašnije žene rado prelaze na komercijalne nadomjestke za majčino mlijeko ukoliko im se prihodi povećaju.

Pospješivanje dojenja nije lahak zadatak. Globalni obrt nadomjestaka za majčino mlijeko iznosi 44,8 milijarde dolara, i ovdje je interes jasan. Nasuprot tome, globalna šteta koja nastaje smanjenom inteligencijom i sklonošću raznim oboljenjima djece koja ne doje dovoljno ili nikako, je procijenjena na 302 milijarde dolara godišnje.

 doi:10.1016/S0140-6736(15)01024-7
 doi:10.1016/S0140-6736(16)00210-5

Transplantacija izmeta

Ideja da van neko u debelo crijevo “ubaci” određenu količinu tuég izmeta, pretjerano ne izaziva apetit. Uprkos tome, tzv. “transplantacija fecesa” predstavlja standardnu terapijsku metodu u liječenju crijevnih infekcija uzročnika Clostridium difficile.

Klostridije su anaerobne bakterije iz porodice Clostridiaceae, a pripadaju im mnogi slavni članovi, npr. Clostridium tetani, uzročnik tetanusa. Svako dijete neposredno nakon rađanja dobija vakcinu protiv ovog smrtonosnog uzročnika. Clostridium botullinum uzrokuje botulizam, također smrtonosnu bolest, uglavnom kad se u anaerobnim uslovima (hermetički zatvorena konzerva) bakterije namnože u mesu. Botulinus toksin, kojeg proizvodi ovaj bakterijski soj, je jedan od najjačih otrova na svijetu. Količina botulinus toksina veličine zrna soli je dovoljna da ubije pola milijarde ljudi. Ovdje se dakle i ne govori o infekciji, jer je prisustvo živih bakterija uglavnom nebitno. Svu štetu čini toksin koji ova bakterija proizvodi. Osim toga ovaj otrov se koristi i u kozmetićkoj industriji za napuhavanje usana i zatezanje kože lica.

Nasuprot njima, Clostridium difficile nije toliko spektakularan bacil, ali je odgovoran za porast infekcija probavnog trakta (karakterisane uglavnom teškom dijarejom) i, primjera radi, 2011. godine je u SAD-u uzrokovao 500 000 infekcija, odgovornih za 29 000 smrti. Nakon pojave virulentnijih sojeva, terapija je postala komplikovana, a infekcije često rekurentne. Pri rekurentnim infekcijama sve se češće koristi “transplantacija fecesa” od stranih donora, u namjeri da se uspostavi normalna crijevna flora, koja bi trebala da suprimira populaciju clostridiuma difficile.

Jedan problem pri ovoj terapiji jeste da se feces donora najprije mora mikrobiološki ispitati, a ponavljanje ove procedure za svaku transplantaciju je skupa za zdravstveni sistem. Zato je rađena studija (JAMA. 2016;315(2):142-149. doi:10.1001/jama.2015.18098) koja poredi rezultate ove terapije kada se koristi “svježi” feces i kada se koristi zamrznuti feces. Rezultati su pokazali da su obje metode jednako uspješne (70-75%), tako da se donirani feces može jednostavno ispitati, zamrznuti i koristiti po potrebi.

Jama Editorial
JAMA originalni članak

Koliko je ukusan tumor?

Prije nešto više od sedam dana čovječanstvu je prezentiran prvi "hamburger iz epruvete", kojeg je proizveo holandski naučnik Mark Post. Borci za prava životinja, vegetarijanci iz solidarnosti, aktivisti zaštite okoliša i mnogi drugi već likuju i najavljuju novo doba zemaljske kugle u kojem neće biti potrebno ubijati životinje zbog ljudske gladi za mesom.

Istina, danas već čak 30 % kopnene površine Zemlje koja nije pokrivena ledom se koristi za uzgoj hrane za tovljene životinje. Ove životinje, kao izvori metana, gasa koji doprinosi globalnom zagrijavanju, zagrijavaju atmosferu više nego automobili, kamioni, brodovi i avioni zajedno, prema procjenama FAO (Poljoprivredne organizacije UN-a).

Međutim, koliko zaista ima opravdanja za veselje? Ovo "meso iz epruvete" je nastalo u uslovima tzv. "ćelijske kulture", metode uzgajanja ćelija, koji je sve samo ne lahak i jeftin. Ako i zanemarimo korištenje i opterećenje nastalog tkiva antibioticima (jer bez antibiotika bi se ćelije lahko inficirale i bile uništene) te drugih kritičnih sastojaka važnih za preživljavanje ćelija, ne smijemo zaboraviti da je glavni prehrambeni sastojak u ćelijskoj kulturi serum goveđih fetusa, odnosno nerođenih teladi.

Dakle, da bismo, pri današnjoj razvijenosti tehnike, uspjeli "uzgojiti" meso bez klanja životinja, moramo ubijati nerođenu telad. I nije baš neki napredak, ali se pobornici ovakvog rješenja problema prehrane mesom vjerovatno nadaju da će se u budućnosti naći alternativa korištenju telećeg seruma.

Pri tom naravno trebaju imati u vidu izuzetno teške uslove ćelijske kulture. Decenijama prošlog vijeka su naučnici pokušavali raznim metodama da dosegnu nivo na kojem bi mogli uzgajati životinjske ćelije dugotrajno. Prve ćelije koje su to bile u stanju su bile tumorske ćelije raka grlića materice izolovane iz materice crnkinje iz SAD-a po imenu Henrietta Lacks (ćelije su po njenim inicijalima dobile ime: HeLa ćelije), koja je i preminula uslijed te bolesti.

Uzgajanje ostalih ćelija je i dalje polučivalo vrlo slabe rezultate. A onda su odjednom počeli da se redaju izvještaji o uspješnom uzgoju ćelijskih kultura raznih vrsta ćelija. Zajednicom naučnika koji su se time bavili je zavladala euforija. Sve dok naučnik po imenu Stenley Gartler na jednoj konferenciji o ćelijskoj i organskoj kulturi nije dokazao ostatku zaprepaštenih učesnika da su sve njihove "uspješne" ćelijske kulture ustvari samo klonovi HeLa ćelija, kojima su njihove posude za uzgoj bile kontaminirane. HeLa ćelije su uskoro potisnule normalne izolovane ćelije u posudama, a naučnici su promjenu u morfologiji i ponašanju ćelija objasnili kao "transformaciju ćelija u kulturi". Tajna njihovog neuspjeha je u tome da su tumorske ćelije, a u ovom slučaju specifićno HeLa ćelije, izuzetno tvrdokorne i otporne te da preživljavaju i u uslovima u kojima normalne ćelije nemaju šansi, te su mogle preživjeti slučajni transport vazduhom ili preko rukavica od posude do posude.

Gartlerovi rezultati su jednim potezom pokazali da su decenije njihovog teškog rada i milioni dolara ustvari bili totalno promašena investicija.

Poenta ovdje jeste, da je ćelijska kultura izuzetno težak i zahtjevan posao i da, čak i sa današnjim napretkom u tehnologiji, teško da se mogu očekivati ozbiljniji pomaci u skorašnje vrijeme, kad je u pitanju kultura normalnih ćelija. Međutim, ukoliko se neko odluči da "hamburgere iz epruvete" proizvede od HeLa ćelija, ne sumnjam da će mu to uspjeti u vrlo kratkom roku. Na kraju krajeva, procjenjuje se da je do danas proizvedeno već preko 50 miliona tona HeLa ćelija, u naučnim labaratorijama.

No imajući u vidu, da se ne bi mnogo ljudi usudilo da jede hamburger od uzgojenih mišićnih vlakana, koliko bi ih se tek usudilo da jede hamburger od tumorskih ćelija?!

Više o temi: The Immortal Life of Henrietta Lacks

Paraziti protiv bolesti

Paraziti, kao uzročnici bolesti, su uglavnom poznati kao bizarna bića koja ne samo među ljudima, nego širom biljnog i životinjskog svijeta, uzrokuju oboljenja, ali često i žive neprimjetno, koristeći resurse svoga domaćina.

Najpoznatiji među njima u životu običnog čovjeka su svakako razne vrste pantljičare, trihinela, uzročnici malarije, bolesti spavanja (koju prenose ce-ce muhe), ehinokokoza kod ljubitelja pasa itd.

Međutim, neki naučnici tvrde da paraziti, osim što mogu uzrokovati bolesti, mogu da ih i sprječavaju, npr. alergije, ulcerozni kolitis, Kronovu bolest.

Oko 20 % ljudi u industrijskim zemljama pati od raznih vrsta alergije, međutim u zaostalim sredinama alergije su praktički nepoznate. S obzirom da ima mnogo različitih faktora koji bi mogli uticati na ovu razliku, imunolog Neil Lynch je odlučio da svoju tezu testira u jednoj državi u kojoj ljudi s različitim životnim standardima žive jedni pored drugih: u Venecueli.

Lynch je otkrio da 43 % ljudi koji žive u dobrim stanovima i kućama, s tekućom vodom i toaletima, boluju od alergije, dok je samo 10 % njih imalo lakše infekcije stomačnim crvima.

Nasuprot njima, ljudi u sirotinjskim četvrtima Venecuele su patili duplo manje od alergije, ali duplo više od infekcije crvima.

Ukoliko se međutim pogleda situacija kod indijanaca koji žive u venecuelanskim kišnim šumama, kod njih će se naći da ih 88 % nosi parazite, a niti jedan jedini ne boluje od alergije.

Naučnici univerziteta u Iowi su otišli korak dalje pa su čak testirali terapiju stomačnim crvima. Izabrali su 7 ljudi s ulcerativnim kolitisom i Kronovom bolešću (hronične i veoma teške bolesti crijeva), kojima konzervativna terapija nije pomagala, te im dali da jedu jajašca jednog stomačnog crva koji inače ne može uzrokovati bolest u ljudi, nego je u stanju da parazitira samo u nekim životinjama. U slijedećih 6 sedmica larve su se izlegle iz jajašaca a 6 od sedam ispitanika su ušla u kompletnu remisiju (zalječenje) bolesti.

Na osnovu ovih i sličnih rezultata već je posebna grana terapije dobila svoje ime: helmintska terapija (grč. helmins= vrsta crva).

Jednostavno objašnjenje pojave da nedostatak infekcije crvima može dovesti do bolesti jeste da na taj način izostane potrebna stimulacija imunog sistema u njegovom sazrijevanju. Ma kako to nama nevjerovatno zvučalo.

Parasite Rex
Helminthic therapy: using worms to treat immune-mediated disease.

Zašto treba izbjegavati antibiotike?

Antibiotici se zloupotrebljavaju i u mesnoj industriji: uzgajivači stoke znaju da stoka više naraste ukoliko im se daju antibiotici (mada u suštini ne profitiraju time, jer ih antibiotici koštaju više negoli iznosi dodatni profit koji time ostvare).

Ljudi uzimaju antibiotike kad ih boli grlo, kad se osjećaju gripozno, ali također i kad ih bole leđa, glava ili bilo šta drugo.

Antibiotici se često zloupotrebljavaju, a naročito u uslovima kakvi vladaju u BiH, gdje mnogi apotekari prodaju sve za što mogu dobiti novac.Godišnje se u svijetu potroši preko 10 000 tona antibiotika.

Kako se antibiotici mogu zloupotrijebiti? Zloupotreba antibiotika se sastoji u prvom redu u njihovom postepenom činjenju neefikasnim, odnosno antibiotici svojom prekomjernom upotrebom postaju beskorisni.

Kolonije bakterija su sačinjene od miliona i milijardi bakterija, koje su raznovrsne u mnogo aspekata, a jedan od njih jeste i otpornost prema antibioticima. Često ćemo u određenoj koloniji bakterija naći one koje su otporne prema određenom antibiotiku. Međutim, ostale bakterije usporavaju rast ovih rijetkih otpornih bakterija i time se organizam još uvijek održava u ravnoteži. Kada primijenimo antibiotik, on će uništiti sve bakterije koje su osjetljive na njega, ali će se one otporne razmnožiti te mogu izazvati oboljenje koje će se vrlo teško ili nikako liječiti (rezistentne bakterije u međuvremenu uzrokuju . Osim toga, takve rezistentne bakterije se brže šire u bolnicama, gdje se primjenjuju različiti antibiotici i gdje postoji šansa da se pojave sojevi rezistentni na više antibiotika (npr. poznata MRSA bakterija).

Ovo se naročito često dešava pri neopravdanoj upotrebi antibiotika. Za antibioticima se poseže pri skoro svakom poremećaju i bolesti, a da njihova upotreba uopće ne koristi, odnosno time se samo doprinosi razvoju rezistentnih sojeva bakterija. Uzmimo primjer jedne banalne prehlade. Prema studijama Svjetske zdravstvene organizacije samo 20 % svih respiratornih infekcija zahtijeva terapiju antibioticima.Većina prehlada je uzrokovana virusima, a antibiotici nemaju apsolutno nikakav efekat na viruse. Međutim, upotrebom antibiotika povećavamo troškove liječenja, šansu za pojavu neželjenih efekata lijekova, možemo uništiti normalnu bakterijsku floru u organizmu i pospješiti pojavu tzv. superinfekcija, bakterijskih upala na bazi virusnih.

Često nas iznervira kada nas ljekari pošalju nazad kući tješeći nas da se kod našeg djeteta ne radi ni o kakvoj bakterijskoj upali i da ponovo dođemo ukoliko se stanje ne popravi. U suštini ljekari izbjegavaju da vade krv djeci, ali jedan brzi test krvi može lahko da pomogne pri odluci da li da se koriste antibiotici ili ne (odnosno da li se radi o bakterijskoj upali ili ne). U jednom slučaju sam i sam zatražio od ljekara da analiziraju krv naše kćeri jer su nas htjeli poslati kući a ja sam poprilično bio siguran da se radi o bakterijskoj upali. I test je zaista bio pozitivan te smo je poštedjeli visoke temperature i još jednog posjeta ambulanti.

Antibiotici se zloupotrebljavaju i u mesnoj industriji: uzgajivači stoke znaju da stoka više naraste ukoliko im se daju antibiotici (mada u suštini ne profitiraju time, jer ih antibiotici koštaju više negoli iznosi dodatni profit koji time ostvare).

Zaključak: antibiotike koristiti SAMO ukoliko ih ljekar propiše, a budite sigurni da ih čak i ljekari propisuju vrlo često bespotrebno, iz različitih razloga. Gore sam naveo da je antibiotska terapija potrebna samo u 20 % slučajeva respiratornih infekcija, međutim ljekari u SAD-u i Kanadi ih propisuju u 50 % slučajeva.Danas je 6,6 % svih sojeva pneumokoka rezistentno na antibiotsku terapiju, a već u 1992. godini je 13,300 bolničkih pacijenata umrlo od infekcije rezistentnim bakterijama.