Da li je kasno da prestanem pusiti?

Pusaca je sve manje, a bivsih pusaca je sve vise. Prestanak pusenja je san (skoro) svakog pusaca. Tako se u SAD-u procenat pusaca smanjio sa 42 % u 1965. godini na 19 % u 2010. godini. Trend je takodjer u istom pravcu: 69 % pusaca zeli da prestane pusiti (ostatak su vjerovatno omladinci koji su tek poceli da puse i vjerovatno se sa cigaretom u ustima osjecaju odraslo).

Prestanak pusenja nije bez razloga: pusaci koji prestanu pusiti prije svoje 35. godine imaju smrtnost vrlo slicnu onoj od nepusaca.


Medjutim, ovdje je vrlo vazno spomenuti i nacin borbe protiv pusenja. Prosla su vremena kada se je zakon mogao provoditi celicnom rukom. U vrijeme Prohibicije u SAD-u, neposredno prije Prvog svjetskog rata, zabiljezen je enorman porast opijanja alkoholom, cak i ukoliko sasvim zanemarimo ogroman broj smrti trovanjem tzv. "drvnim alkoholom", koji je dovodio  do slijepila i smrti.

Ljudi su danas previse ponosni da bi popustili pritiscima "odozgo". S druge strane, i pocetak pusenja kao opce pojave i kolektivne bolesti, kao i njegovo uklanjanje sa scene povezano je s intenzivnim medijskim kampanjama i drugim indirektnim pritiscima na stanovnistvo.

U SAD-u u pocetku (a danas je tako u mnogim zemljama u razvoju, npr. Indoneziji), pusili su pretezno muskarci. Nakon 1920 pocinju intenzivne kampanje Lucky Strikea a zatim i Philipa Morrisona, nakon uvodjena Marloboroa na scenu 1925. godine. Sa plakata su smjesile zene iz jet-seta sa cigaretama u ustima. Procenat zena koje puse lagano je rastao da bi dosegao vrhunac sedamdesetih i osamdesetih godina sa nekih 30 %.

Pad ucestalosti pusenja je takodjer vezan za razne vrste medijskih kampanja, povecanje poreza na duhan i uvodjenja restrikcija za pusace, kojima smo danas svjedoci. Otuda i ovako nizak i padajuci procenat pusaca u razvijenim zemljama.

Da li ce i alkohol jednog dana dobiti zasluzenu paznju, koju je izgubio s propascu Prohibicije, ostaje da se vidi.