Sankanje- Mariensee

Mariensee se nalazi u neposrednoj blizini Mönichkirchena, kojeg sam već opisao kao destinaciju za planinarenje. I Mönichkirchen i Mariensee, međutim, su također odlične destinacije za sankanje, a naravno i skijanje.

Ja sam s porodicom i prijateljima došao s namjerom sankanja. U Mönichkirchenu, a također i u Mariensee postoje žičare i sniježni topovi. Korištenje žičare preporučujem, jer omogućava više vremena za uživanje na snijegu. Mi smo u par navrata oprobali i penjanje i uspon žičarom. Dok smo se penjali više puta su nas prošla dva skijaša koji bi se uvijek iznova popeli na vrh skijaške staze (i to na skijama) prolazeći pored nas, zatim bi se spustili i ponovo na vrh pored nas. Činilo se kao da su čak u boljoj kondiciji od nas.

Na oba mjesta (Mönichkirchen i Mariensee) nakon planinske stanice žičare, dalje smo se penjali i pješe. Iznad planinskih stanica se nalaze i  blaže nizbrdice koje su nagodnije za sankanje s malom djecom, dok je područje skijaških staza dosta zahtjevnije, kako za penjanje tako i za spuštanje.

Na karti ispod možete vidjeti plan područja kao i neke impresije zabilježene našim objektivima. Ukoliko posjetite stazu u Mariensee, možda ćete pronači  i štapove za penjanje koje sam tamo izgubio početkom 2011. godine.  Više o ovom regionu možete naći OVDJE.

Lahko planinarenje- Mönichkirchen

Jedan dobar prijatelj iz Beča me je prije nekog vremena zamolio da ga posavjetujem po pitanju izleta, planinarenja i zimskog sporta u okolini Beča. S obzirom da je veća korist što više ljudi o tome zna, a ne izlazeći iz kocepta ovoga bloga - jer fizička aktivnost je jedan od ključnih faktora za održavanje dobrog zdravlja- odlučio sam da napišem nekoliko postova o tome, za njega i za sve druge koje interesuje.

Beč ima idealno okruženje kada su u pitanju mogućnosti za zdravu fizičku aktivnost. Veliki parkovi poput Pratera ili Laaerberga, te duž Dunava pružaju mogućnosti za trčanje ili biciklizam a od krajnje lahkih do krajnje teških ruta za planinarenje se može probrati između predivnog pejzaža oko Niuzaljskog jezera (Nežidersko jezero,Neusiedler See) u Gradišću (Burgenlandu), preko brežuljaka i planina Donje Austrije do visokih planinskih masiva u Štajerskoj, a sve unutar sat do sat i po vožnje od Beča.

Nažalost, ljudi iz Bosne i njenih susjednih zemalja, koji žive u Austriji, još uvijek ne shvataju vrijednost svih mogućnosti koje imaju oko sebe i koje s njihove strane najvećim dijelom ostaju neiskorištene. Zato ću u ovih nekoliko postova pokušati da stimulišem svakog onog ko ih čita da spoji ugodno s korisnim i da priušti sebi i svojoj porodici nezaboravne izlete i posjete predivnoj austrijskoj prirodi.

U ovom postu opisujem izlet na koji sam otišao sa majkom i kćerkom, upravo u ovo godišnje doba, 2011. godine. Mönickirchen je udaljen oko sat i deset minuta vožnje od Beča.

Put koji vodi od stanice žičare

Adresa koja vam je potrebna za vašu auto-navigaciju jeste Mönichkirchen 358, 2872 Mönichkirchen. Na tom se mjestu nalazi parking gdje ćete ostaviti auto. Tu se nalazi i žičara, koja u ovo doba godine još uvijek ne radi. Mi smo je koristili jedne druge prilike kada je mjesto bilo krcato skijašima. Već ovdje smo izašli iz područja magle. Bili smo sad bliži Suncu a ja sam se morao skinuti u majicu kratkih rukava.

Pogled nazad na more magle u kotlini. Ovdje je već bilo vrijeme za doručak.

Dječje igralište kod svratišta Enzian

Prelijepa panorama u blizini gornje stanice druge žičare, koju inače imaju pravo koristiti samo skijaši. Nešto ispod smo pili kahvu i uživali u pogledu.

U blizini Hallerhausa

Panorama iz blizine Hallerhausa

S desne, gornje strane od stanice žičare nalazi se puteljak kojim se penje prema gornjoj stanici žičare, a zatim dalje prema vrhu, pored svratišta po imenu Alpengasthof Enzian i dalje prema svratištu Hallerhaus am Wechsel. Cijelim putem ćete naići na uredne putokaze bez straha da zalutate.

Ova je ruta izuzetno pogodna za porodični izlet, ali i za one malo ambicioznije, jer ruta vodi mnogo dalje.  Mi smo ovo mjesto posjetili i u sezoni sankanja i također smo imali nezaboravan doživljaj. U svakom slučaju za preporučiti.

Novi riziko-faktor: mišićna slabost u adolescenciji

Prvi rezultati studije započete u Švedskoj prije 24 godine i koja obuhvaća 1 142 599 muškaraca u dobi između 16 i 19 godina pokazuje novi riziko-faktor koji se može uporediti s visokim krvnim pritiskom.

U mladića su mjereni istezljivost koljena, jačina stiska ruke, kao i jačina bicepsa, te krvni pritisak i BMI (body mass index).



U toku 24 godine ispitivanja 26 145 učesnika u studiji je umrlo. Samoubistvo je bilo najčešći uzrok smrti (22.3 %)a zatim kardiovaskularna oboljenja (7.8 %) i rak (14.9 %).

Velika mišićna snaga kod učesnika je bila povezana sa 20-35 % manjim rizikom za preuranjenu smrt općenito ili od kardiovaskularnih oboljenja, neovisno o visini krvnog pritiska ili BMI-ju.

Snažniji adolscenti su imali 20-30 % manji rizik od smrti od samoubistva i 15-65 % manju šansu da obole od bilo kakvog psihičkog oboljenja.

Najslabijih 10 % adolscenata su imali največi rizik za smrt od različitih uzroka.

Ova studija je pokazala da je mišićna slabost riziko-faktor koji se nalazi u ravni sa visokim krvnim pritiskom, jednim od najjačih riziko-faktora za nastanak kardiovaskularnih oboljenja.

BMJ

Skoro jedna desetina svih prijevremenih smrti je uzrokovana neaktivnošću

Prema procjenama objavljenim u Lancetu, u čitavom svijetu 9 % ljudi umre prijevremeno zbog manjka fizičke aktivnosti.

Također se procjenjuje da fizička aktivnost, manja od one koju je preporučila WHO, globalno uzrokuje 6 % svih srčanih smrti, 7 % smrti od šećera tipa II, 10 % od raka debelog crijeva i 10 % od raka dojke.

Procjenjene su načinjene prema evidencijama WHO o učestalosti neaktivnosti.Prikazani rezultati pokazuju da umanjena fizička aktivnost ubija isti broj ljudi kao i pušenje ili šećerna bolest.

Ljekari su dosad već ukazivali pacijentima na prednosti redovne fizičke aktivnosti, ali to nije urodilo željenim plodom. Sad je došlo vrijeme da se ukazuje na smrtonosnost fizičke aktivnosti.

Lancet

Rat protiv vode (ili Istina o sportskim pićima)

U sedamdesetim godinama maratoncima se savjetovalo da ne piju tekućinu u vrijeme utrke zbog straha da će ih to usporiti. Od tada se mnogo šta promijenilo, a Deborah Cohen je za British Medical Journal istražila šta se sve u međuvremenu odigralo iza kulisa.

Proizvodnja sportskih pića trenutno cvjeta i to je najbrže rastući segment industrije osvježavajućih pića.

Razvoj prvog eksperimentalnog sportskog napitka koji je sadržao vodu, šećer, kalijum fosfat i okus limuna, koštao je 43 $ (35 €). Godišnji pazari sportskih pića trenutno u Velikoj Britaniji iznose 260 miliona funti, a u SAD-u 1,6 milijardi dolara sa prognozom rasta na 2 milijarde u 2016. godini.

A gdje su pare, tu su i interesi. Robert Cade, nefrolog iz Floride je u šezdestim godinama proizveo prvi sportski napitak i nazvao ga po timu iz američkog fudbala, Gatorsima. Pogađate, radi se o Gatoradeu, za koji se tvrdilo da sprječava i liječi dehidraciju, toplotni udar i grčeve te poboljšava performansu. PepsiCo je kupio Gatorade 2001 godine, dok Coca Cola proizvodi vlastiti sportski napitak - Powerade.

Ključ vrtoglavog uspona pazara sportskih napitaka leži (a gdje drugo nego) u braku nauke i sporta. Brojni su naučni žurnali koji izvještavaju o pozitivnim efektima sportskih napitaka i, čudna li čuda, u 30 godina istraživanja dejstva sportskih napitaka dosada nije objavljen ni jedan jedini negativni rezultat. Međutim u analizi svih naučnih studija koje hvale sportske napitke, a koju su uradili Carl Heneghan, Rafael Perera, David Nunan, Kamal Mahtani, and Peter Gill, nađene su brojne mane. Nijedna od studija nije urađene kvalitetno i kao takva ne može uopće da služi kao polazište za bilo kakve naučne zaključke.

Ipak, takve studije su poslužile da se u javnom mijenju formira gledište da je:
1. osjećaj žeđi manjkav i da čovjek, oslanjajući se na žeđ, može dehidrirati. Prema tome treba piti što više, neovisno o osjećaju žeđi; i
2. sportski napitak jedino ispravno rješenje, a ne voda.

Kod prve tačke se slažu i industrija osvježavajućih pića i industrija flaširane vode. Spor nastaje tek po pitanju "šta" to treba da se pije.

Nasuprot tvrdnjama industrije stoje studije koje potvrđuju žeđ kao najbolji indikator za pravo vrijeme i količinu tečnosti koja treba da se unese, kao što pokazuje npr. jedna meta-analiza studija o biciklistima. Zaključak analize jeste da je upravo oslanjanje na žeđ najbolja strategija za rehidraciju.

Što se tiče druge tačke, na britanskoj nacionalnoj sportskoj manifestaciji Parkrun, kojeg sponzoriše Lucozade (sportski napitak GlaxoSmithKlinea) u uputama stoji: "sama voda nije dovoljna da se održi hidracija". Internet stranica Poweradea također sugerira: "Voda nije dovoljna". "Voda ne donosi prednosti u performansi kao jedno sportsko piće", bez da navede koje su to prednosti sportskog napitka.

Hiponatrijemija je jedno od bolesnih stanja koje s emože javiti u toku trke. Do sada je registrovano 16 smrti dok je 1600 ljudi doveženo u bolnicu u kritičnom stanju zbog hiponatrijemije (preniske koncentracije natrija u krvi) u vrijeme maratona. Industrija sportskih napitaka je smjesta okrivila vodu, i pohvalila svoje elektrolitske napitke. Međutim, najveća prospektivna studija urađena na razčličitim grupama maratonaca ustanovila je da sastav osvježavajućeg pića nema nikakvog efekta na nastanak hiponatrijemije, nego radije količina. Christopher Almond, jedan od vodećih autora i profesor pedijatrije na Bostonskoj dječjoj bolnici kaže: "Dostupne činjenice upućuju na to da najdjelotvorniji način da se izbjegne hiponatrijemija u vrijeme maratona jeste da se izbjegne pozitivni balans tečnosti", ili drugim riječima da se ne pije previše. Jedna druga studija je ustanovila da sportski napitci ne mogu spriječiti nastanak hiponatrijemije.

U međuvremenu su sportski napici postali toliko popularni da su u narodu počeli da se shvataju kao "ljekoviti napici", tako da oni popunjavaju i radne stolove ljudi koji se uopće ne bave sportom. Ovim ljudima šećer iz sportskih pića samo doprinosi gojaznosti i šteti zdravlju. Međutim, industriji to ne smetam sve dok su pazari visoki.

Žalosna činjenica je i ta da je industrija uspjela devalvirati nauku svojim utjecajem na naučne rezultate koji se prezentiraju u naučnim žurnalima.

Oko polovina studija koje finansira GlaxSmithKline se pojavljuju u žurnalima: Journal of Applied Physiology (20), Medicine
and Science in Sports and Exercise (24), International Journal of Sport Nutrition and Exercise Metabolism (11) i Journal of Sports Science (9). Više ovih žurnala pripada organizacijama koje imaju duge veze s Gatoradeom.

Profesor Tim Noakes, predsjedavajući naučnog instituta za vježbe i sport Discovery na Univerzitetu Cape Town,koji je i sam razvio jedan sportski napitak sa južnoafričkom kompanijom Leppin u osamdesetim godinama, kaže: "Problem sa industrijom jeste da ona samo želi da proda što više svojih proizvoda i zato mora govoriti da je žeđ inadekvatna." I on savjetuje: "Ako bi sportaši izbjegavali sportska pića, bili bi mršaviji i trčali brže."

BMJ

Maratonci imaju 34 puta manji rizik da umru nego džogeri

Srčani zastoj nije isto što i infarkt srca. Kod infarkta srca dođe do začepljenja u nekoj od srčanih arterija ili njenog pucanja, što uzrokuje nedostatak opskrbe krvlju dotičnog područja. Kod srčanog zastoja srce jednostavno ne uspijeva da ispumpa dovoljno krvi u krvne sudove (etiologija različita).

Za početak je važno reči da  je srčani zastoj rijetka pojava u toku maratona. U SAD-u je između 2000. i 2009. godine maraton ili polumaraton trčalo 11 miliona ljudi. Od toga je samo 59 njih imalo srčani zastoj u toku ili nakon trke, a među njima je 42 umrlo, registrovala je jedna studija objavljena u NEJM-u (New England Journal of Medicine).
Prosječna starost onih koji su dobili srčani zastoj je bila 42 godine, ali su oni, koji su preminuli, bili u prosjeku mlađi od onih koji su preživjeli srčani zastoj.

U poređenju sa atletičarima maratonci prema ovim rezultatima imaju manji rizik za umiranje. Kod maratonaca nastupa jedan srčani zastoj na 184 000 sportaša, odnosno jednu smrt na 259 000, dok je kod atletičara proporcija smrtnosti 1: 43 770, kod triatlonaca 1: 52 630 i kod džogera 1: 7 620 (jedna smrt na 7 620 prethodno zdrava džogera srednjih godina).

Iz prve ruke: Fitnes vjerovatno važniji od gojaznosti

Već je u ranijim studijama pokazano da, mada gojaznost definitivno sa sobom nosi povećan rizik za kardiovaskularna oboljenja i mortalitet, da fitnes ima veći utjecaj na zdravlje od gojaznosti. Tako veći rizik za oboljenje imaju mršavi ljudi koji nisu fit (istrenirani) nego gojazni koji su fit.

 Na slici: 1. područje infarkta - ožiljno, nefunkcionalno tkivo; 2. mjesto tromboze u ovom slučaju.

Na jučerašnjoj prezentaciji još neobjavljenih rezultata jedne studije koja se bavi povezanošću aktiviranih trombocita (krvnih pločica) sa rizikom za kardiovaskularnim komolikacijama poput tromboze, predstavljeni su neki interesantni rezultati.